(nastavak)
Nije pretjerivanje. Dovoljno je da se neka dobra koka «kvalitetno» prošeće ispred prosječno dizajniranog muškarca. Sve što je njegov mozak do tada «vrtio» pada u zaborav. Stvara se neka nova stvarnost, otvara se dodatna dimenzija kojom gospodare samo obline dotične, koja je (samo da se zna) cijele situacije itekako svjesna. Svaka žena jako dobro zna da su oči cijelog tramvaja na njenoj stražnjici, ili gdje već. I malo koja govori iskreno kad kaže: «Joj, kako mi idu na živce ti slinavci!»
Pa dobro, sigurno nije ugodan osjećaj imati potpunu pozornost svakojakih likova koje se danas, hvala bogu, može sresti bilo gdje. Međutim, koliko god da je takva situacija neugodna, toliko je i blagodatna. Samopouzdanje koje dodiruje susjednu galaksiju, i spoznaja o velikoj moći. Žene itekako dobro znaju koje im je glavno oružje i što trebaju napraviti da dobiju od muškarca što žele.
I tu ponovo dolazimo do one inferiornosti… Emancipacija, a posebno želja za istom, ženama su poslužile kao uzletna pista za ispunjavanje i više od «osnovnih zahtjeva za pregovaračkim stolom». Zašto ne bi preuzele stvari u svoje ruke, kada su shvatile da su za to i sposobne? Pitanje je na mjestu. Budimo realni, današnja žena radi kao četiri žene otprije stotinjak godina. Uobičajena rutina: dođi s posla, skuhaj, operi, sredi djecu, sredi muža, skuhaj, operi…
Nerijetko je slučaj, ma ne treba ublažavati situaciju – uglavnom je slučaj da žena u kućanstvu višestruko nadmašuje svog partnera po količini fizičkog i inog rada. Pa kad je već tako, onda valjda ima pravo koji put i podignuti glas zbog bezobrazno odloženog daljinskog upravljača ili komadića odrezanih smrdljivih noktiju koje mora skupljati diljem cijele sobe.
Nije lako! Međutim, kakav alibi imaju žene koje su od zajedničkog života udaljene kao Pušća Bistra od ribolovno-ekološke zone? Zašto je tako teško biti muškarac dobrih namjera, a naći pravu curu?
Poznajem prijatelja koji se posljednjih godina u odnosu sa ženama opekao nekoliko puta. A nit je ružan, nit je glup, nit smrdi! Jednostavno, prijatelji su mu to već objašnjavali – ima krivi pristup. Svakoj djevojci otpočetka pokazuje da mu je stalo da od njihovog odnosa proizađe i kvalitetna veza. Međutim, nakon toga, prijatelja redovito dočeka hladan tuš: više nema poruka, poziva, a ni interesa! Svima nam je jasno, pa i njemu samome, u čemu griješi. No, pogreške ne želi ispravljati, jer kao nepopravljivi idealist – zna što želi i to će vjerojatno jednog dana i ostvariti. Kvalitetnu vezu bez pretvaranja…
Problem je u tome što isti obrambeni pristup primjenjuju i djevojke iz srednje škole, ali i zrele žene u srednjim dvadesetim godinama. Jedan poznanik mi je nekoliko puta pokušao objasniti: «Gledaj, sa ženama je vrlo jednostavno: što si veće smeće u odnosu prema njima, to te više poštuju!»
U ispravnost takvog radikalnog pristupa međuspolnim odnosima nisam baš posve uvjeren, no životno iskustva svakoga je od nas, više-manje, uglavnom naučilo da nježniji spol zaista više preferira one zločeste dečke. Pa danas imamo situaciju u kojoj svatko želi biti u skladu s nekim uopćenim profilom koji je siguran put prema postizanju rezultata na ljubavnom polju. Ili seksualnom, nije sada to previše ni važno. Svi mi igramo neke uloge, a zavođenje se pretvara u veliku igru. Naravno, nije to specifičnost dvadesetog stoljeća, ali ni ovih nekoliko godina u dvadesetprvom.
No, činjenica je da je danas mnogo lakše lansirati taj uopćeni profil među mase ionako dovoljno zbunjenih mladića i djevojaka koji traže «čarobnu formulu barenja». A pregršt američkih «teenage-sapunica», čija je publika uglavnom ženska, čini idealan medij za stvaranje seksualnih stereotipa. I kakav je krajnji rezultat? Moj ga je prijatelj najbolje iskusio, nismo ga zaobišli niti mi, samo što smo odlučili igrati Igru koja nam se, u suštini, ipak ne sviđa…
Ali, što ćemo kad – bez žena ne ide!?! Zato se uvijek i vraćamo na partiju-dvije s protivnikom koji je toliko dobar da više i nije protivnik nego – sama Igra. I da bi pobijedili protivnika, moramo pobijediti Igru.
S godinama iskustva naučimo neke stvari, ali uglavnom smo se svi pošteno pretvarali u počecima naših veza. Što ne znači da samo izigravali bogataše, a to nismo bili, ali da smo željeli ostaviti što bolji dojam na svoju «potencijalnu» - jesmo. A onda su prvi mjeseci veze se obično pretvorili u «hodanje po jajima», striktno poštivanje priručnika «Kako se ponašati u prvih mjesec dana veze».
Sa osmjehom na licu, nakon uspješno izvršenog zadatka, prešli bismo na drugi, pa na sljedeći, i tako dalje. I onda bi nam sinulo: hej, pa ja ovo curu zaista i volim, zašto da joj to ne kažem?
I ispalo bi da i ona osjeća istu stvar, samo što to ne želi reći prva… Da ne ispadne napasna, nestrpljiva, što li već piše u pravilima Igre…
Pitam se, koliko je potencijalno dobrih veza propalo zbog možda malo prezahtjevnih Pravila?
Hm… A koliko zbog malo prezahtjevnih partnerica? Uf, već osjećam dah zadrtih fenimistica na vratu. Ali, stvarno: nije li možda ipak mrvicu muško-ženski balans poremećen u korist slabijeg, nježnijeg, ljepšeg, pa često i pametnijeg spola? Tko u današnjem metro-svijetu zaista nosi gaće u kući?
Pitanje koje (zasad) nema precizan odgovor, ali trenutno je možda najvažnije da smo ga uopće – postavili. Mi, muškarci, najjači produkt evolucije, sigurni u sebe i svoje neiscprnu snagu…
Mi, muškarci modernog doba, uljuljkali smo se u udobnom sjedištu jurećeg bolida uživajući u tome kako nam vjetar ugodno podiže kosu toliko da, od ugode, glava više nije uzdignuta u pravcu planeta Marsa.
Cesta je ravna, a osjećaj je izvrstan, zato možda i nismo primijetili da desna noga odavno nije na papučici, a bogami ni ruke na upravljaču! Vrijeme je za – emancipaciju!
Budimo potpuno iskreni prema sebi - žene su divna bića bez kojih bismo, mi muškarci, teško ostali u sjedištu nabrijanog bolida zvanog Život. Trebaju nam. No, potreba je obostrana, i to svatko sa već dvije solidne «kvrge» na leđima zna kao što se Pitagorin teorem zna u sedmom razredu osnovne škole. Ili je to bio osmi…
A, ne, u osmom razredu se uče neki drugi teoremi. Zapravo, kad bolje razmislim, većina nas oko te dobi i postaje svjesna jedne potpune nove potrebe, i možda i prve, još nedovoljno razvijene, ovisnosti. One iskonske, nepatvorene, najbenignije ovisnosti.
Bez žena jednostavno – neide. Pa čak i ako je netko od nas u onih 10% koje cijenjeni umirovljeni general Ćesić voli slikovito istaknuti kao «problematične» i «opasne» za opstanak hrvatskog naroda. Uostalom, čemu filozofiranje – priroda nam je sve objasnila. Tamo negdje u sedmom-osmom razredu, bez knjige, bez predavanja iz biologije, bez pomoćnih časopisa…
Međutim, neke stvari ostale su neobjašnjene. A koliko stignem popratiti razmišljanja današnjih muškaraca, nitko se previše i ne zamara nedostatkom odgovora. Da, divne žene danas su potpuno emancipirane i svijet je lijepo mjesto za život… Naš nabrijani bolid vozi 200 na sat, no jedini je problem što muškarci u njemu sjede na – suvozačevom mjestu!!!
Jednom je netko rekao da je najbolji način da nekog pobjediš tako da mu cijelo vrijeme dopuštaš da bude u blagoj rezultatskoj prednosti. Biciklisti najbolje znaju kako se to radi. Koriste zavjetrinu vodećeg tijekom cijele utrke da bi ga u finišu prestigli…
Tako je, nekako, i sa ženama. Od početka svijeta borile su se za ravnopravnost, a potpuna emancipacija je konačno stigla sredinom prošlog stoljeća. Jedna od rijetkih lijepih stvari koja se dogodila u tih stotinu godina. Žene su postale sve što su oduvijek htjele biti. Dobile su poligon za ravnopravnu borbu s muškarcima, ali s jednom prednošću: stoljećima, tisućljećima su smišljale način kako pobijediti mušku dominaciju, dok su se naši preci uljuljkali u vlastitoj pseudosuperiornosti. Poput tenisača koji godinama nije izgubio meč, pa u meč protiv svakog sljedećeg protivnika ulaze sve manje spremniji… Žene su zavjetrinu i iskoristile, iako su nerijetko bivale izložene– vjetrometini!
I gdje je sve završilo? Ne samo da naše partnerice drže volan i ključeve onog zamišljenog bolida u svojim rukama, nego mi toga nismo ni svjesni! Ne tražimo odgovor na pitanje kojeg nismo ni postavili! Dečki koji su u vezama nek se pokušaju sjetiti kad su posljednji put donijeli odluku!? I nemojte se tako slatko nasmijati na prvu loptu i rugati se još jednom blogerskom «papučaru»… Razmislite ponovo, a zatim još jednom… Pa bacite pogled dolje. Papci su malo narasli, zar ne?
Jesu. Priznali ili ne, danas se život muškarca uglavnom svodi na to kako doći do, kako bi jedan (u tom pogledu) radikalan prijatelj rekao – «onog finog». «Fino» je, nemojte biti sirovi, metafora za sve što od žene želimo. U redu, realno - to i nije mnogo… A opet, da bi u tome uspjeli, treba zadovoljiti pregršt kriterija ženskog mozga. I opet nije dovoljno, jer uđemo li u uži izbor, tek tada predstoji pravi zadatak, ono pravo iskušenje: jesmo li dovoljno dobri (dečki, ljubavnici, mužjaci…) da svoju ženku i - zadržimo!
Pravi testovi počinju tek kad stupimo u vezu. Kao da ono otprije nije bilo dovoljno! Ponekad mi se čini, a u takvom razmišljanju nisam usamljen, da je lakše nekvalificiran «upasti» na najbolje plaćeni posao u najvećoj multinacionalnoj tvrtki…nego uspješno proći kroz sve te filtre. No, dobro, netko ima iznimno mnogo sreće, pa naiđe na curu kojoj «čistilište» iz raznoraznih američkih tinejdžerskih sapunica nije nikakvo mjerilo, ali budimo realni – takvih je malo…
Ostali nesretnici osuđeni su na pokušaju prolaska kroz sve manja vratašca, a oni koji se nekako i uguraju tek tada shvate da je pred njima nekoliko – još manjih…
Žene su u dvadesetom stoljeću u potpunosti emancipirane, čak do te mjere da se pomalo i pitam: nije li vrijeme da i mi, današnji muškarci, počnemo razmišljati o vlastitoj emancipaciji!?
Ako vam zvuči bedasto na prvi pogled, zapitajte se samo koje sve «dužnosti» morate ispunjavati prema svojoj partnerici, ako je imate, odnosno: što sve (osim natprosječno dobrog izgleda) morate imate da bi se evenutalno dočepali nove.
Žene su divna bića kojima treba pažnja i isključivo pažnja. A zatim još malo pažnje. Tada možda dobijemo nešto zauzvrat. Npr. priliku da ih zadovoljimo. I ovako, ali i «onako». Gledajte na to kao na privilegij, kao na čast. Na ekskluzivno pravo. Pokušavam to objasniti jednom prijatelju već mjesecima, godinama. Čovjek se poprilično uljuljkao u dominantnu ulogu u vezi sa svojom djevojkom, tako da više uopće ni ne razmatra mogućnost da u cijeloj priči upravo on ispada – mangup… Nemam dodatne informacije, ali životno iskustvo me poučava: kada ti se čini da si Gospodar Svemira, tada je jedino sigurno da to – nisi! Da te netko pošteno vuče za nos, da misliš upravo ono što taj netko želi da misliš.
I sada se vraćam na početak ove priče: zapitajmo se tko zaista sjedi za upravljačem našeg životnog bolida? Možda je kucnuo trenutak da i mi postanemo svjesni svoje nesvjesnosti, svoje neosporne – inferiornosti.
(* * * to be continued * * *)